Reforma Penzionog Sistema u Funkciji Zaštite Fonda

Sažetak

Oblast penzijskog i invalidskog osiguranja u stručnoj literaturi na području Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu BiH) nije bila predmetom izdvojenog proučavanja. Ova oblast obrađuje je u užbenicima o upravnom pravu, radnom pravu, socijalnom ili drugim srodnim oblastima prava. Međutim, niti jedan segment iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja nije obrađen kao samostalna cjelina. Bezbroj je razloga da se penzijskom i invalidskom osiguranju posveti veća pažnja. Zapostavljanje ove oblasti evidentno je ne samo u stručnoj literaturi, gdje nema dovoljno izvora, nego i u oblasti zakonodavstva. Naime, u postupku donošenja zakona iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, na prvom mjestu, odugovlači se sa usklađivanjem stvarnih potreba i mogućnosti društva sa potrebama korisnika prava, odnosno, penzionera kao i potreba zaštite penzionih fondova. Tako je npr. 1998. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu F BiH) usvojen Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu Zakon o PIO F BiH ) koji je stavljen van snage donošenjem novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju 2018. godine (u daljem tekstu Novi Zakon o PIO F BiH ). Neshvatljivo je da je u BiH u kojoj tranzicijski procesi mukotrpno i usporeno idu naprijed, i koja zbog specifičnosti državnog uređenja, sporosti prelaska iz socijalističkog u kapitalistički sistem vrijednosti, nije imala model po kojem bi gradila vlastiti sistem penzijskog i invalidskog osiguranja.

U Republici Hrvatskoj donošenje Zakona o PIO koji je sadržavao odredbe o pravu na naknadu štete, bilo uslovljeno novonastalim razlozima vezanim za ulazak u Evropsku Uniju, i on je donijet 2013. godine. Zakon o PIO F BiH u spornim razlozima za izmjenu zakona, gotovo je identičan zakonu Republike Hrvatske. Zašto je zakonodavnoj vlasti u BiH trebalo dvadeset godina da prema svojim potrebama modifikuje zakon u čijem je donošenju učestvovala i čiji je način donošenja sugerisala i međunarodna zajednica, a sve u svrhu prilagođavanja zakonodavstvu Evropske Unije? Polazeći od uporedne metode, treba imati u vidu u RS Zakon koji je sadržavao odredbe o pravu na naknadu štete Fondu, stupio na snagu još 30.09.2000. godine. Zakon o PIO u Crnoj Gori koji propisuje pravo nositelja osiguranja na naknadu štete donijet je 1994. godine, u Republici Srbiji 2015. godine, Republici Hrvatskoj 2014. godine. Odredbe tih zakona koje se odnose na temu ovoga rada, identične su sa Novim Zakonom o PIO F BiH. Ključne riječi: penzijsko invalidsko osiguranje, naknada štete, zemlje okruženja, efekti.

Uvod

Penzijsko invalidski sistem u BiH baziran je na „Bizmarkovom“ modelu. Ovaj model podrazumijeva ostvarivanje prava na penzije na osnovu prethodno uplaćenih doprinosa za ovu vrstu osiguranja. Penzijski sistem u BiH sastoji se od dva nezavisna entitetska sistema. Institucije nadležne za penzijsko invalidsku politiku su Ministarstvo rada i socijalne politike u F BiH i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite u Republici Srpskoj. Nosioci osiguranja su Federalni Zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje u F BiH, a u RS Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. U Brčko Distriktu ne postoji poseban penzijsko invalidski fond jer ima samo oko 7000 zaposlenih, i bilo bi ekonomski neodrživo osigurati takav fond za ovako mali broj osiguranika. Zato je kao rješenje data mogućnost da zaposleni odaberu jedan od dva entitetska fonda u koji će se vršiti uplata doprinosa. Entitetski fondovi osigurani su kao autonomni i vanbudžetski fondovi. (Buljubašić, 2012) Neshvatljiva je i sa aspekta priključivanja evroatlantskim integracijama zakonodavna apstinencija u oblasti PIO u FBiH koja je trajala 20 godina i koja je suprotna zahtjevima ubrzane reforme javnog penzionog sistema.

Razlozi nedonošenja Novog Zakona o PIO u F BiH u periodu od dvadeset godina ili dugogodišnjim kašnjenjem za zemljama okruženja i drugim entitetom u BiH, gdje su rješenja obrađene teme ista sa Novim Zakonom o PIO u F BiH, prepuštaju se slobodnoj ocjeni. Efikasno zakonodavstvo u oblasti PIO predstavlja snažan segment stabilnosti nosioca osiguranja odnosno socijalne sigurnosti stanovnika jedne države. Sa pojavom novog doba može se govoriti o začecima socijalnog osiguranja, a to je otkriće Amerike 1492. godine. Socijalno osiguranje koje uvodi država pojavljuje se prvi put u Njemačkoj krajem 19. vijeka. Relativno brzo, model obaveznog socijalnog osiguranja, tzv. Bizmarkov model, uvode Velika Britanija, Italija, Francuska, Danska, Rusija. Kada je riječ o BiH o obaveznom penzijskom osiguranju se ne može govoriti do uključivanja ovog dijela nekadašnjeg Osmanlijskog carstva u Austro-ugarski pravni sistem, odnosno do 1908. godine i aneksije BiH od strane Austro- ugarske. To je bio početak razvoja socijalnog osiguranja kod nas.

Tokom 1921. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca zakonom uvodi socijalno osiguranje radnika za slučaj bolesti, nesreće na poslu, nezaposlenosti. Stvaranjem nove Jugoslavije sa socijalističkim državni uređenjem, nakon završetka II svjetskog rata, socijalno osiguranje dobija nova obilježja. Ono se objedinjuje, proširuje, izjednačava i podržavljuje. Zakon o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika iz 1946. godine obuhvatio je sve grane socijalnog osiguranja i sve kategorije zaposlenih lica. Prelaskom na samoupravni društveni sistem mijenja se kako organizacija tako i način finasiranja socijalnog osiguranja. Druga faza počinje donošenjem Ustava 1963. godine kojeg karakterišu nove promjene u sistemu socijalnog osiguranja. Penzijsko i invalidsko osiguranje regulisano je saveznim zakonom, a republikama i pokrajinama ostavljena je mogućnost da svojim propisima prošire obim prava korisnika. Početak 90-tih i disolucija bivše države, te Dejtonski mirovni sposrazum, doveli su do nastanka dva pravna sistema i u oblasti socijalnog osiguranja. (Juričić-Nećak, 2005)

Socijalno osiguranje je bitno sa nekoliko ključnih aspekata, od aspekta obezbjeđivanja sredstava za finansiranje penzionog fonda, vraćanja neosnovano isplaćivanih sredstava, redovnih isplata penzija, aspekta radnika koji radni vijek provede radeći u nadi da će u trećem životnom dobu uživati benefite za koje su radili cijeli život, stabilnosti penzionog fonda, položaja penzionera čija visina penzije zavisi od načina obračuna penzije koju propisuje zakon, ukratko, sa aspekta funkcionisanja socijalne politike i socijalne države. Tranzicijski procesi kroz koje prolazi BiH, usporili su put pravovremenog iznalaženja optimalnog zakonskog rješenja prilagođenog stvarnim potrebama društva u oblasti penzijskog osiguranja. Neprilagođeni i davno prevaziđeni zakon o PIO u F BiH iz 1998. godine, pored ostalog, obilovao je nedostacima odredaba koje bi propisivale pravo nosilaca osiguranja na naknadu štete kod neosnovano isplaćivanih penzija prije redovnog toka stvari. Ono što je u zemljama okruženja i Republici Srpskoj postala ustaljena praksa u pogledu naknade štete penzijskom fondu, to je u F BiH Novi Zakon o PIO prvi put uveo to pravo. Ovaj rad objašnjava na koji će način primjena Novog Zakona o PIO F BiH na brži i efikasniji način obezbijediti veći priliv sredstava nosiocu osiguranja, nego što je to obezbjeđivala primjena ranijeg Zakona o PIO iz 1998. godine. Ovakva zakonodavna regulativa doprinijeće efikasnijoj i boljoj naplati duga prema nociocu osiguranja, što utiče na to da efekti primjene Novog Zakona o PIO, značajno prevazilaze obim naplate koji se ostvarivao primjenom ranijeg zakona. Rad se bavi značajnom i aktuelnom temom, obogaćenom afirmativnim osvrtom na novi Zakon o PIO F BiH u pogledu prava nosioca osiguranja na naknadu štete.

OSVRT NA NOVI ZAKON O PIO F BiH

u dijelu o pravu na naknadu štete U ovom radu ćemo se u pogledu primjene novog Zakon o PIO osvrnuti na poglavlje kojim se propisuje pravo na naknada štete nosioca osiguranja, koja nikada niti u jednom zakonu u BiH iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja nije bila obuhvaćena. „Svaka rasprava o promeni u sociologiji ili ma kojoj drugoj nauci podrazumeva određena predznanja o onome šta se menja. Ukoliko je pojava koju proučavamo složenija, utoliko su potrebnija kompleksnija znanja o njenom sastavu (strukturi) i osobinama da bismo mogli objasniti njene promene koje su se već odigrale ili su u toku. Ovaj zadatak postaje još teži ako želimo da predvidimo njene buduće promene.“ (Popović & Ranković, 1981) Potrebna predznanja za nastanak ovoga rada sticana su kroz period od 20 godina. Stečena su na način da je primjena prava iz PIO zastupana pred sudovima, posebno u pokušaju vraćanja neosnovano isplaćenih novčanih davanja. Pravo na naknadu štete nosiocima osiguranja propisano je Zakonima o PIO RS i u zemljama okruženja godinama ranije nego što je to pravo propisao Zakon o PIO F BiH, čija je primjena počela 01.03.2018. godine. Razloge nužnosti unošenja odredaba o pravu na naknadu štete, objasnićemo u ovom radu. Pravo na naknadu štete nosiocima osiguranja, a to su organi uprave koji vode poslove iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, pripada po svim osnovama u kojima se penzija isplaćuje prije prirodnog toka stvari, tj. prije nego što osiguranik ispuni uslove za starosnu penziju, odnosno prije navršenih 65 godina života, a što je uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Tako npr. ukoliko je zbog nesreće na poslu, saobraćajne nesreće ili povređivanja po drugom osnovu prouzrokovana invalidnost ili tjelesno oštećenje, povrijeđeni osiguranik ostvaruje pravo na invalidsku penziju ili pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja. U takvim slučajevim, obzirom da do isplate penzije dolazi prije navršenih 65 godina života osiguranika fondovi nosioca osiguranja osiromašuju po dva osnova:

• Prvi osnov je što nosilac osiguranja počinje isplaćivati penziju osiguraniku prije navršene 65 godine života, dakle, prije nego što bi to uslijedilo po redovnom, odnosno, prirodnom toku stvari; • Drugi osnov po kojem nosilac osiguranja trpi štetu jeste taj što se za osiguranika koji je prije povređivanja bio u radnom odnosu više ne uplaćuju doprinosi. Naime, ako je prije navšenih 65 godina života osiguranika, po osnovu povređivanja nastupila invalidnost ili tjelesno oštećenje, po jednom od ta dva osnova se ostvaruje pravo na invalidsku penziju, odnosno novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Ukoliko je osiguranik ostvario pravo na invalidsku penziju, a bio je u radnom odnosu, poslodavac ga odjavljuje sa osiguranja, čime prestaje obaveza plaćanja doprinosa i on od statusa radnika dobija status penzionera. Nosiocu osiguranja bi u ovim slučajevima trebalo pripadati pravo na vraćanje neosnovano isplaćenih penzija od strane onoga ko je odgovoran za nastalu štetu, ili štetni događaj, povodom koje je nastala invalidnost, a što bi ostvario u regresnom postupku. Do donošenja Novog Zakona o PIO pravo na naknadu štete nosiocu osiguranja nije bilo propisan zakonom. U regresnim postupcima koji se pokreću podnošenjem tužbe pred nadležnim sudom, kao tužilac se pojavljuje nosilac osiguranja, a tuženi osiguranikov poslodavac u slučajevima u kojima je invalidnost uzrokovana nesrećom na poslu. Poslodavac je odgovoran po pricipu objektivne odgovornosti za štetu pričinjenu od opasne stvari ili opasne djelatnosti kojom se poslodavac bavi, a sve u smislu opštih propisa odnosno Zakona o obligacionim odnosima. Odgovornosti za štetu poslodavac se ne oslobađa bez obzira što su na platu povrijeđenog radnika uplaćivani doprinosi, obzirom da se njegova odgovornost zasniva na pravilima o objektivnoj odgovornosti. U drugom slučaju ostvarivanja prava na invalidsku penziju zbog povređivanja u saobraćajnoj nesreći, odgovara osiguravajuće drušvo od kojeg se traži vraćanje isplaćenih penzija ili naknada zbog fizičke onesposobljenosti. Pravo na povrat penzija od odgovorne osobe pripada do momenta kada bi povređeni po redovnom toku stvari ostvario pravo na penziju, tj. kada navrši 65 godina života. Međutim, ukoliko je povreda na poslu, saobraćajna nesreća ili neki drugi štetni događaj imao za ishod smrtnu posljedicu, članovi porodice ostvaruju pravo na porodičnu penziju. Dosuđivanje regresa kod neosnovano isplaćivanih novčanih naknada, bila je praksa sudova u SFRJ prije disolucije, mada republički zakoni o penzijskom i invalidskom osiguranju nisu sadržavali izričite zakonske odredbe koje su propisivale pravo nosioca osiguranja na naknadu štete u takvim slučajevima. Zbog ustaljene sudske prakse dosuđivanja naknade štete u regresnim postupcima na osnovu opštih propisa, a da to pravo nije bilo propisano zakonom o PIO, „novo zakonodavstvo“ nije prepoznavalo nužnost zakonskog regulisanja prava za naknadu štete nosiocima osiguranja. Stoga je primjena Zakona o PIO F BiH iz 1998. godine postala ne samo davno prevaziđena, već je nosiocu osiguranja nanijela nemjerljivu štetu isplatama invalidskih penzija i drugih novčanih davanja do kojih je dolazilo mimo redovnog toka stvari, tj. prije navršenih 65 godina života, kao i isplatama porodičnih penzija. U pogledu presuđivanja povodom regresnih tužbi u kojima se kao tužilac pojavljuje nosilac osiguranja, a tuženi poslodavac ili osiguravajuće društvo, sudovi su do primjene novog zakona o PIO u F BiH 01.03.2018. godine imali neujednačenu praksu i u nekim kantonima F BiH takvim tužbenim zahtjevima se udovoljavalo, a u nekima su isti odbijani, uz obrazloženje da Zakon o PIO F BiH „ne propisuje pravo na vraćanje neosnovano isplaćenih penzija“, što je konačno Novi Zakon o PIO regulisao. Zakonom o radu nije utvrđena obaveza poslodavca na provođenje postupka za naknadu štete niti u slučaju odgovornosti radnika za štetu koju prouzrokuje poslodavcu niti u slučaju regresne odgovornosti radnika za štetu koju nanese trećem licu, niti u slučaju odgovrnosti poslodavca za štetu koju pretrpi radnik na radu ili u vezi sa radom. Ovakvo zakonodavno rješenje može se prihvatiti kao opravdano, imajući u vidu cilj da se u ovim slučajevima radi o jednom specifičnom postupku i o specifičnim odnosima koji treba da se rješavaju kod poslodavca, ali se ne može prihvatiti opravdanim propust zakonodavca da obaveže socijalne partnere da ova pitanja urede kolektivnim ugovorom ili da obavežu poslodavca da ova pitanja obavezno uredi opštim autonomnim aktima. Dok se ta pitanja ne urede na navedeni način, racionalno i efikasno rješenje bilo da se opštim automnim aktima (statutom, pravilnikom o radu, odlukom koja ima opšti karakter, ili čak ugovorom zaključenim sa radnikom) uredi postupak za naknadu štete po svim vidovima odgovornosti radnika i odgovornosti poslodavca za prouzrokovanu štetu jedni prema drugima na radu ili u vezi sa radom. (Sinanović, 2016) Tumačenje pravnih praznina obuhvata odnos organa koji primjenjuje opštu pravnu normu prema pojedinačnom slučaju, koji tom normom nije obuhvaćen. Ono što nije regulisano pravnom normom ne može se smatrati pravom. Kada se prilikom primjene prava na konkretni društveni odnos, sudija ili drugi državni organ nađe u situaciji da ne postoji opšta pravna norma koja bi ga regulisala, on će stvoriti novu pojedinačnu normu ili će pomoću analogije riješiti slučaj primjenjujući na njega opštu pravnu normu koja već postoji za sličan slučaj – sličan društveni odnos. Da bi došlo do primjene analogije, treba da postoje dva konkrena slučaja, da je prvi od njih regulisan opštom pravnom normom, a drugi predstavlja pravnu prazninu. Otuda i pravilo da se u sličnim slučajevima treba postupati na sličan način, da između prvog i drugog slučaja postoji sličnost. Postoje dvije vrste analogije: zakonska i pravna. Zakonska analogija predstavlja proširenje važenja ozakonjenog pravila na slične slučajeve. U tim slučajevima sudija se rukovodi pravnim razlogom koji se zasniva na pravilu: gdje je isti razlog (osnov) zakona, tu je i njegova naredba ista. Pravna analogija jeste stvaranje i izvođenje norme iz opštih načela cjelokupnog pozitivnog prava da bi se riješio neki zakonom neuređen slučaj. Pravnom analogijom praznine se popunjavaju opštim načelima izvedenim iz pravnog poretka kao cjeline, za razliku od zakonske analogije gdje se rješenje datog slučaja izvodi iz pravnog osnova, odnosno duha pojedinog zakona. Sličnost analogiji kod popunjavanja pravne praznine postoji argumentum a contrario (razlog suprotnosti) i nema pouzdanog spoljašnjeg mjerila o tome kada valja koristiti analogiju, a kada razlog suprotnosti. Analogija uvijek pretpostavlja diskrecionu ocjenu sudije, pa stoga pravnu prazninu može popunjavati i primjenjujući pravila običajnog prava. (Kasagić & Salkić, 2016)

PRAVO NOSIOCA OSIGURANJA

NA NAKNADU ŠTETE

U pogledu propisivanja prava na naknadu štete, Novi Zakon o PIO F BiH kao i zakoni zemalja okruženja i Republike Srpske, sadrže poglavlje pod istim nazivom „naknada štete“. Primjena zakonskih odredaba ovog poglavlja, konačno omogućava nosiocima osiguranja da nadoknade štetu zbog neosnovano isplaćivanih penzija prije vremena (što je objašnjeno u prethodnim poglavljima), kao i novčanih naknada zbog fizičke onesposobljenosti. Obzirom da prava na ovaj vid naknade štete propisuje Zakon o PIO u F BiH, zasigurno će se utemeljiti nova sudska praksa u pogledu odlučivanja o regresnim tužbama.

UPOREDNO PRAVNI PRIKAZ ZAKONA O PIO U DIJELU ODREDABA O NAKNADI ŠTETE U

ENTITETIMA I NEKIM ZEMLJAMA U OKRUŽENJU

BiH nema krovni zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Zakonodavno regulisanje ove oblasti pripalo je entitetima. Naredni dio ovog rada će obuhvatiti uporedni prikaz odredaba koje se odnose na naknadu štete u entitetima i nekim državama u okruženju.

Federacija Bosne i Hercegovine

Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju, koji je usvojio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 24.01.2018. godine i na sjednici Doma naroda od 25.01.2018. godine, objavljen je u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, broj 13/18, a njegova primjena počela je 01.03.2018. godine. Odredbe Zakona koje se odnose na naknadu štete obuhvaćene su u VII poglavlju pod nazivom „Naknada štete“, član 132. stav 1-4.

Ovim Zakonom precizirano je da naknada štete koja je pričinjena nosiocu osiguranja, kao i povrat nezakonito i nepravilno izvršenih isplata penzija i drugih novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, vrši se prema odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 132, p. 1) Nosilac osiguranja ima pravo da zahtijeva naknadu pričinjene štete od poslodavca ako je tjelesno oštećenje, invalidnost ili smrt osiguranika prouzrokovana zbog nepreduzimanja propisanih mjera zaštite na radu ili zaštite životne sredine, a po tom osnovu je ostvareno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 132, p. 2) Nosilac osiguranja ima pravo da zahtijeva naknadu pričinjene štete od lica koje je, namjerno ili krajnjom nepažnjom, prouzrokovalo tjelesno oštećenje, invalidnost ili smrt osiguranika, ako je, po tom osnovu, ostvareno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 132, p. 3) Pri utvrđivanju visine štete ne uzimaju se u obzir iznosi uplaćenog doprinosa za to osiguranje, niti dužina navršenog penzijskog staža. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 132, p. 4) Zahtjev za naknadu štete može obuhvatiti ukupan iznos štete ili iznos dijela štete. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 133, p. 1) Ukupan iznos štete ili dio štete obračunava se prema visini priznate penzije, odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, kao i prema očekivanom prosječnom vremenu korišćenja tog prava. (Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 133, p. 2) Ovaj Zakon predviđa i naknadu štete od osiguravajućeg društva, kojim nosilac osiguranja ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od osiguravajućeg društva, u slučaju da je šteta nastala upotrebom motornog vozila. (Zakon o penzijskom/ mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 135)

Republika Srpska

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju koji sadrži odredbe o pravu nosioca osiguranja na naknadu štete u Republici Srpskoj stupio je na snagu 30.09.2000. godine. Zakon koji se primjenjuje, Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je na sjednici održanoj dana 23.12.2011. godine, a objavljen je u Službenom glasniku Republike Srpske, broj 134/11. Odredbe ovog Zakona koje se odnose na naknadu štete obuhvaćene su u glavi IX pod nazivom „Naknada štete“, članovi 164-167. Fond je obavezan da traži naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo invalidnost ili smrt osiguranika. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske čl. 164, p. 1) Ako je lice koje je prouzrokovalo štetu radnik radnik i ako je štetu prouzrokovalo u vezi sa radom, za štetu odgovara poslodavac kod kojeg se radnik nalazi u radnom odnosu. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske čl. 164, p. 2) Radnik je odgovoran za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske čl. 164, p. 3) Štetu koju je prozrokovao radnik, bilo da je šteta prouzrokovana u vezi sa radom ili je radnik štetu prozrokovao namjerno ili iz nepažnje, odgovornost je solidarna. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske čl. 164, p. 4) Fond je obavezan da traži naknadu štete od poslodavca i u slučaju ako su invalidnost ili smrt osiguranika nastali zbog toga što nisu bile provedene mjere zaštite i zdravlja na radu, u skladu sa propisima o zaštiti na radu. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 165) Fond može tražiti naknadu jednokratnom isplatom u cjelini, kada šteta predstavlja trajno novčano davanje. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 166, p. 1)

Kada šteta predstavlja trajna novčana davanja, iznos se obračunava prema visini novčanog davanja i očekivanom prosječnom vremenu korištenja prava na novčano primanje. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 166, p. 2) Prilikom određivanja visine štete, ne uzima se u obzir iznos uplaćenog doprinosa i penzijski staž osiguranika. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 167)

Republika Srbija

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije, objavljen je u Službenom glasniku Republike Srbije, broj 14/2014, a primjenjuje se od 01.01.2015. godine. Odredbe Zakona koje se odnose na naknadu štete obuhvaćene su četrnaestim poglavljem pod nazivom „Naknada štete“, članovima 208-2010. Član 208. reguliše naknadu štete koja je pričinjena Fondu, odnosno povraćaj nezakonito i nepravilno izvršenih isplata penzija i drugih novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a vrši se po odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. Fond donosi rešenje o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzija u kojem navodi visinu preplaćenog iznosa i način za povraćaj istog. Fond može donijeti rješenje da preplaćeni iznos bude nadoknađen obustavom do 1/3 mjesečnog iznosa penzije sve dok se na taj način ne izmiri utvrđen preplaćen iznos penzija, ako se Fond i korisnik penzije sporazumiju o takvom načinu povraćaja preplaćenih iznosa penzija. Fond ima pravo da zahtijeva naknadu pričinjene štete od lica koje je prouzrokovalo invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika ako je, po tom osnovu, ostvareno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Fond je dužan da zahtijeva naknadu štete od poslodavca ukoliko je do povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti došlo nepreduzimanjem odgovarajućih mjera bezbjednosti i zaštite zdravlja na radu, u skladu sa propisima o radu. Pri utvrđivanju visine štete ne uzimaju se u obzir iznos uplaćenog doprinosa za to osiguranje, niti dužina navršenog penzijskog staža. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 208) Zahtjevom se može obuhvatiti ukupan iznos štete ili iznos dijela štete koji se odnosi na određeni protekli period. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 209) Fond može zahtijevati da se šteta koja je prouzrokovala obavezu plaćanja invalidske ili porodične penzije, kao i drugog trajnog novčanog primanja, nadoknadi jednokratnim iznosom u cjelini. Iznos štete ili iznos dijela štete obračunava se prema visini priznate penzije i drugog trajnog novčanog primanja, kao i prema očekivanom prosječnom vremenu korišćenja tih prava. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 209) Fond ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od zajednice osiguranja imovine i lica nastale upotrebom motornog vozila. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 210 )

Republika Hrvatska

Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju objavljen je u Narodnim novinama Republike Hrvatske, broj 157/13 koji se primjenjivao od 01.01.2014. godine, prvi put je uveo odredbe o pravu na naknadu štete nosiocu osiguranja. Novi Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju objavljen je u Narodnim novinama Republike Hrvatske broj, 62/18, a primjenjuje se od 15.07.2018. Odredbe Zakona koje se odnose na naknadu štete obuhvaćene su desetim poglavljem pod nazivom „Naknada štete i sticanje bez osnove“ i članovima 162-164.

Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 162, p. 1) Ako je štetu uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno, odnosno ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, odgovaran je poslodavac. (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 162, p. 2) Korisnik penzije dužan je na zahtjev Zavoda dostaviti podatke o okolnostima nastanka ozljede koja je uzrokovala smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti i tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika na kojima se temelje davanja Zavoda. Zavod ima pravo na naknadu štete direktno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Ako je šteta nastala upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete direktno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila. (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 164) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete direktno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta nastala upotrebom nepoznatoga motornog vozila, ako je nanesena vozilom inostrane registracije na teritoriji Republike Hrvatske koje ima ispravne međunarodne dokumente o osiguranju od automobilske odgovornosti, te ako je šteta nanesena upotrebom neosiguranog vozila inostrane registracije. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i kada je šteta nastala u inozemstvu, u skladu s odredbama zakona, pravnih propisa Evropske unije i međunarodnih ugovora. Za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz prethodnih stavova člana 164. mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.

Republika Crna Gora

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore objavljen je u Službenom listu Republike Crne Gore, broj 54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 14/07, 47/07, 79/08, 14/10, 78/10, 34/11 i 66/12, a primjenjuje se od 01.01.2004. godine. Odredbe Zakona koje se odnose na naknadu štete obuhvaćene su XII poglavljem pod nazivom „Naknada štete“. Odredbe o naknadi štete regulisane su članovima od 184-186. Naknada štete pričinjena Fondu, odnosno povraćaj nezakonito i nepravilno izvršenih isplata penzija i drugih novčanih primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrši se po odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, član 184, p. 1) Fond ima pravo da zahtijeva naknadu pričinjene štete od poslodavca ako je tjelesno oštećenje, invalidnost ili smrt osiguranika prouzrokovana zbog nepreduzimanja propisanih mjera zaštite na radu ili zaštite životne sredine, a po tom osnovu je ostvareno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, član 184, p. 2) Fond ima pravo da zahtijeva naknadu pričinjene štete od lica koje je, namjerno ili krajnjom nepažnjom, prouzrokovalo tjelesno oštećenje, invalidnost ili smrt osiguranika, ako je, po tom osnovu, ostvareno pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, član 184, p. 3) Pri utvrđivanju visine štete ne uzimaju se u obzir iznosi uplaćenog doprinosa za to osiguranje, niti dužina navršenog penzijskog staža. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, član 184, p. 4)

Zahtjev za naknadu štete može obuhvatiti ukupan iznos štete ili iznos dijela štete. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, , član 185, p. 1) Iznos iz stava (1) ovog člana obračunava se prema visini priznate penzije, odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, kao i prema očekivanom prosječnom vremenu korišćenja tog prava. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, , član 185, p. 2) Fond ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od osiguravajućeg društva, u slučaju da je šteta nastala upotrebom motornog vozila. (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, , član 186) Ovaj uporedni prikaz zakona o PIO RS i nekih zemalja u okruženju u dijelu koji se odnosi na poglavlja o naknadi štete, potvrđuje činjenicu da je zakonsko propisivanje prava na naknadu štete bilo neophodno u svrhu zaštite penzionih fondova.

ZAKLJUČAK

Efikasno zakonodavstvo u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, predstavlja snažan segment socijalne sigurnosti stanovnika jedne države, ali i financijske stabilnosti penzionih fondova od kojih zavisi isplata novčanih davanja. BiH nema krovni zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Postojanje dva entitetska sistema u oblasti penzijskog osiguranja u Bosno i Hercegovini, razlogom su različite zakonodavne regulative u ovoj oblasti. Nezavisnost ova dva sistema, uzrokovala je da zakonodavstvo u Republici Srpskoj u pogledu regulisanja dugogodišnjih pravnih praznina, prednjači u odnosu na zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, višedecenijski problem zaštite penzionih fondova od neosnovanih isplata penzija i drugih naknada, u Republici Srpskoj je propisano zakonom iz 2000. godine. U Federaciji Bosne i Hercegovine ovo pitanje na identičan način rješava Novi Zakon, kao Zakon Republike Srpske, ali 18 godina nakon početka primjene Zakona u Republici Srpskoj. I dok je s jedne strane pravo na naknadu štete, odnosno regres, tj. vraćanje neosnovano isplaćivanih penzija i drugih naknada postala ustaljena praksa u Republici Srpskoj kao i u zemljama okruženja, ta praksa se od početka primjene Novog Zakona o PIO Federacije Bosne i Hercegovine utemeljuje tek od početka primjene Novog Zakona o PIO FbiH, tj. od 01.03.2018. godine. Pravo na naknadu štete nosiocu osiguranja ne pripada na osnovu opštih propisa. Ovo je potvrdila sudska praksa sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nosilac osiguranja osnov za naknadu štete, tj. povrata neosnovano isplaćivanih penzija, može ostvariti tek ukoliko Zakon o PIO kao „lex specialis“ propisuje to pravo. Dakle, ukoliko Zakon o PIO nije propisao pravo na naknadu štete, fondovi ostaju bez sredstava isplaćivanih penzija i drugih naknada za njihovu isplatu koja nastaje prije redovnog, tj. prirodnog toka stvari, odnosno prije navršenih 65 godina života. Obzirom da se zaštita prava nosioca osiguranja ne postiže primjenom opštih već posebnih propisa, zakonodavni propusti načinili su Fondu Federacije od početka primjene ranijeg zakona 1998. godine, nemjerljivu štetu. Penzijsko invalidsko osiguranje je najorganizovaniji dio zaštite radnika. Ono dolazi na kraju poslije korištenja svih drugih vidova pomoći i osiguranja, posebno u dijelu koji se odnosi na socijalno osiguranje i socijalnu zaštitu, zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu. (Dizdarević & Dolić, 2011) Kao što je penzijsko i invalidsko osiguranje najorganizovaniji dio zaštite radnika, treba da predstavlja i najorganizovaniji dio zaštite penzionih fondova od neosnovanih isplata penzija i drugih naknada, a sve u cilju obezbjeđivanja sredstava za isplatu novčanih davanja koje osiguranicima pripadaju. Ogroman je odliv sredstava iz penzionih fondova koji se manifestuje prijevremenim isplatama koje se trebaju regresirati od onih koji su uzrokovali invalidnost (isplata invalidske penzija zbog povrede na poslu, saobraćajne nesreće, naknada zbog tjelesnog oštećenja nastala po raznim osnovama).

Sve navedeno vezano za socijalno pravo odnosi se na prava radnika i njegovu zaštitu. Međutim, ukoliko se sistem posmatra cjelovito, ukoliko se ima u vidu postojanje i druge strane i njenih interesa, te prava na zaštitu fondova, tek tada se shvata suština problema koja je tema ovoga rada. Elementi pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja kao i u drugim granama socijalnog osiguranja su:

1. Subjekti pravnih odnosa penzijsko invalidskog osiguranja (osigurana lica, zavodi, fondovi, preduzeća - poslodavci);
2. Prava i obaveze iz pravnog odnosa penzijsko invalidskog osiguranja (pravo na ličnu, porodičnu, invalidsku penziju, pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja);
3. Objekti odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnosa penzijskog i invalidskog osiguranja (socijalne prestacije su davanje u novcu - penzije i naknada za tjelesno oštećenje. U ranijem sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja postojala su davanja u naturi ili nekoj vrsti usluga kao što je njega drugog lica što je u sadašnjem sistemu izostalo) (Dedić,

4. Subjekti pravnih odnosa penzijsko invalidskog osiguranja nisu zaštićeni na isti način. Dok su s jedne strane osigurana lica zaštićena bezuslovnim isplatama invalidskih penzija i drugih naknada za slučaj invalidnosti, s druge strane fondovi trpeći ove isplate, ostaju osiromašeni i bez prava na regres od onih koji su odgovorni za nastanak invalidnosti. Fondovi ostaju bez prava na regres ukoliko Zakonom o PIO to pravo nije propisano, obzirom da se na osnovu opštih propisa ne može ostvariti pravo na naknadu štete. Novi Zakon o PIO Federacije Bosne i Hercegovine koji propisuje pravo na naknadu štete, konačno će zaštititi fond od odliva neosnovano isplaćivanih penzija i drugih naknada. Upravo je nedostatak tih odredaba o pravu na naknadu štete uzrokovao siromašenje Fondova. S obzirom da su posljednje dvije decenije 20. vijeka obilježile korjenite društvene i privredne promjene u cijelom svijetu (a koje će se vjerovatno intenzivnije nastaviti u budućnosti), javila se i potreba za jednim ozbiljnijim tretmanom sistema penzijskog osiguranja i njegove adaptacije novonastalim okolnostima. Potreba za finansiranjem populacije koja stari iz poreza i doprinosa uplaćenih od strane radno aktivnog kontingenta stanovništva koji je u opadanju, predstavlja jedno od najbitnijih dugoročnih problema javne politike s kojim se suočavaju vlade širom svijeta. (Nuhanović & Ibreljić, 2009, p. 13) Budući razvoj Bosne i Hercegovine i njeno priključivanje evroatlantskim integracijama između ostalog zahtijeva i ubrzanu reformu javnog penzionog sistema. Izuzetno teško stanje u kome se postojeći penzioni sistem u Bosni i Hercegovini nalazi, a koje je produbljen tranzicionim procesima izvor je permanentnih socijalnih tenzija, nezadovoljstva većeg dijela stanovništva i prijetnja u daljem rastu siromaštva i razvoju države uopšte. Zbog toga ga je neophodno stabilizovati, prvenstveno u finacijskom smislu, ali i reformisati na način da se uspostavi vitalna, samoodrživa struktura u budućnosti. (Nuhanović & Ibreljić, 2009, p. 14) . Odredbe Novog Zakona o PIO Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na naknadu štete na čije donošenje se čekalo 20 godina, će uticati na stabilizaciju penzionog fonda u financijskom smislu, a konačno će se oživotvoriti pravda za one koji su bili odgovorni za nastanak štete nosiocu osiguranja, a za nju nisu odgovarali.

BIBLIOGRAFIJA

Buljubašić, S. (2012). Savremena socijalna politika. Sarajevo: Arkapress. Dedić, S. (2010). Socijalno pravo. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Dizdarević, S., & Dolić, J. (2011). Socijalno pravo. Sarajevo: Centar evropskog puta BiH. Juričić-Nećak, J. (2005). Osnovi radnog i socijalnog prava, II dio. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Sarajevo. Kasagić, R., & Salkić, A. (2016). Osnovi prava i poslovno pravo. Travnik: Internacionalni univerzitet, Travnik. Nuhanović, I., & Ibreljić, S. (2009). Penzioni sistem i reforma penzionih sistema u svijetu. Tuzla: Harfo-graf Tuzla. Popović, M., & Ranković, M. (1981). Teorije i problemi društvenog razvoja. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. Sinanović, F. (2016). Radno pravo. Tuzla: OFF-SET Štamparija Tuzla. (n.d.). Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 162. Narodne novine Republike Hrvatske, broj 157/13,. (n.d.). Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 164. Narodne novine Republike Hrvatske, broj 157/13. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, član 184. Službeni list Republike Crne Gore, broj 54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 14/07 i 47/07, 79/08, 14/10, 78/10, 34/11 i 66/12,. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, , član 185. Sl. list R Crne Gore, broj 54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 14/07 i 47/07, 79/08, 14/10, 78/10, 34/11 i 66/12. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Crne Gore, , član 186. Sl. list R Crne Gore, broj 54/03, 39/04, 61/04, 79/04, 81/04, 14/07 i 47/07, 79/08, 14/10, 78/10, 34/11 i 66/12. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 208. Službenom glasniku Republike Srbije, broj 14/2014. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 209. Sl. glasniku R Srbije, broj 14/2014. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije čl. 210 . Sl. glasniku R Srbije, broj 14/2014. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske čl. 164. Službeni glasnik Republike Srpske, broj 134/11. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 165. Sl. glasnik RS, broj 134/11. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 166. Sl. glasnik RS broj 134/11. (n.d.). Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS čl. 167. Sl. glasnik RS, broj 134/11. (n.d.). Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 135. Sl. novine F BiH, broj 13/18,. (n.d.). Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 132. Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 13/18,. (n.d.). Zakon o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju čl. 133. Sl. novine F BiH, broj 13/18, .